четвртак, 21. септембар 2017.

Samo još jednom

Samo još jednom reci,
reci da je tako moralo biti
reci da si otišao nečujno, nemo, da si otišao tako strašno- jesi!

Samo još jednom reci
da se ne gnušaš sati provedenih u bež krevetu,
onog prosutog vina po tepihu,
onog starog kasetofona koji nam je bio tihi i mirni saveznik,
one studeni i one male peći- tu kraj prozora, 
one što je grejala naša tela i naše duše
 u hladnim i tamnim davnim oktobarskim noćima;
tvoje verande i tihih uzdaha,
osmejka od uva do uva,
prošaputanih reči na jastuku. 

Samo još jednom mi kaži da žališ one usne,
one oči,
onu radost,
da žališ i da strepiš,
da stradaš i da se nadaš,
samo jednom još i više nikad!
Samo da čujem da je bilo,
da čujem da je značilo,
da čujem da ti nedostaje,
da čujem da se negde, sasvim slučajno, sasvim iznenada 
otkinuo komadić sveta onog dana kada si otišao-
da je nestalo parče sreće,
da ti fali delić tebe,
da me ponekad sanjaš,
da čuješ sebe kako me dozivaš, kako mi ideš u susret,
da i dalje sediš tako nekad u tmini sam,
pućkaš dim cigarete i slušaš 
čekaš da čuješ moj korak i da prepoznaš moj uzdah,
čekaš da ti dodjem i da ti opet sve praštam.

Samo još jednom da znam da bi zgazio onaj ponos što je tištio,
onaj strašan ponos što nas je ubio,
samo da znam da bi me čvrsto držao,
da bi sa mnom sanjao,
da bi pored mene rastao.

Svaki put kad prodjem onom ulicom,
ja zastanem, polako zaćutim i oslušnem:
tražim te u bojama proleća,
čujem te u letnjem povetarcu,
u šuštanju mora, u divljim talasima,
koračam bez glasa, čekam i sećam se,
sećam se one kiše kada si nestao, one munje koja je ostavila rupu,
teskobni ponor,
mračnu jamu,
sećam se...
Svaki put kad prodjem pogledam ka verandi,
srce ubrzano kuca i noge klecaju,
preseče me nešto u grudima,
presečemo mi,
kao knedla u grlu,
kao kamen na srcu,
kao strašna zima u duši
svuda si a zapravo te nigde nema!

Onda kad čujem ''Ne daj se Ines'' na radiju,
kada pijem sok od malina,šumskog voća,
kad se setim koliko si mrzeo to što idem desnom stranom ulice,
kad se setim da smo zajedno prezirali lešnik, pretvaranje i lažljive ljude,
kad se setim tebe tako neprilagodjenog a tako mog,
kad se setim onih očiju crnih kao ugalj,
samo kad se setim poželim,
samo još jednom da sedimo onako besposleni,
da me gledaš dugo,
da pokušavam da te uhvatim za ruku,
da pokušavam da čujem da me voliš,
samo još jednom da se pravimo da nas ne zanima svet,
da smo sami,
da smo sebi, jedno drugom dovoljni
samo još jednom da vidim da nije bilo u mojoj glavi...






Нема коментара:

Постави коментар

Странице