четвртак, 29. децембар 2016.

This one is over, x more years to go (jednu godinu starija, nimalo pametnija)

Novogodišnja euforija: 3 2 1 sad!
Čudo jedno kako praznici znaju da deluju na ljude, na svet uopšte.
Kako se zaborave, pa ovih dana svi nešto šopinguju, glavna tema je šta obući za doček? Tako je svuda, i na faksu, u tramvaju, u marketu, na ulici, na pijaci, svuda jedno isto pitanje- Šta da obučem za Novu a??? /setni uzdah/
Kao obično, doček Nove godine ne planiram mesecima unapred jer u ono vreme kad ostali nabavljaju ulaznice, bookiraju putovanja i kreiraju svoj autfit za ''onu noć'', ja obično sedim ispod hrpe knjiga, ili spavam, ili blejim u nekom kafiću i razmišljam o tome šta ću raditi SUTRA a ne za dvadeset, trideset, pedeset dana (jer, počinjemo sa euforijom sredinom novembra najčešće). Dok drugi kao muve bez glave planiraju svaki minut te famozne noći, 31.decembar na 1. januar, ja nekad dremam i nadam se da mi saksija neće pasti na glavu idućeg jutra dok se još pospana i nadrndana provlačim kroz guzvu na Bulevaru kralja Aleksandra, sa termosom od pola litra punim kafe dok žurim na fakultet jer čitav život svuda kasnim. Zvučim kao hejter nevidjeni sad, znam šta misle oni dokoni koji me zapravo čitaju, ali ove godine sam neočekivano već druge nedelje decembra znala gde ću biti tog 31.decembra, što je veliki uspeh jer su me obično 30. naveče izvlačili iz udobne postelje ili me zivkali telefonom i pokušavali da me ubede da se ''prilepim'' i kao svi normalni odem da dočekam tu Novu godinu tamo gde zapravo ima ljudi.
Elem, prosto objašnjenje- već mesecima sa drugima prepričavam koliko je ova godina bila usrana. Nešto kao kad naručiš svoju omiljenu picu, deliveri boj se zakuca u drvo sa onim motorčićem neposredno pre skretanja u  tvoju ulicu, i kad otvoriš kutiju šunka i pečurke zalepljene za karton a tebi ostalo ono testo premazano paradajz sosom (neki često svoj život znaju da porede sa ovim slučajem deliveri boja, ali čak ni ja neću ići tako daleko). Dakle, ove godine ću sijati tog 31.decembra jer eto jedva čekam da vidim ledja ovoj 2016.godini, pakleno mučnoj, frustrirajućoj, teškoj, neugodnoj, ljutoj, ali definitivno 2016.godini kao godini velikih odluka i obrta, neočekivanih raspleta, često all of a sudden, nezavisno od moje volje. Baš me je sjebala da prosto kažem, osim faksa, koji i onda kada se sve ruši uvek stoji na onom status quo jer sam bolesno ambiciozna stoka, sve ostalo išlo je nizbrdo. A počela je obećavajuće!
Poljubac u ponoć, jedna topla ruka u mojoj i prijatno okruženje ljudi koji su me prvi put videli a opet tako fino prihvatili. Muzika, piće, ''vozili'' smo se cele noći, plesali, gubili se u onom ehu veselih glasova- dobra vodka, dobar vajb i dobar seks u ranim jutarnjim časovima, jedan od onih koji raspamećuje. Da je svaki dan ove godine bio upola tako dobar, poželela bih da nikada ne prodje i da se nikada nikada ne završi. Ali jebeno je kad se nadaš i onda ti ovaj prekoputa tebe lupi šamarčinu, tako te zakuca o zemlju da se ne podignes, evo sve do 24.decembra kada me je druga budala lupila posred face- 21.godina, treća decenija na ovom svetu punom besmisla. Slavilo se jeste, faks je pokidan, semestar nije mogao bolje proći, a eto pili smo čitava tri meseca. Pili pa na predavanja, pili pa u čitaonicu, pili pa tako pijani izjutra rano na kolokvijum.
Bila je to neka velika snaga, neki neobjašnjivi polet, mislim- obzirom da su govna padala sa neba, od onog pakleno dobrog seksa do trenutka kada sam se probudila i shvatila da sam omatorela još malo, da mi pameti svake godine ponestaje sve više, da tolerancije imam sve manje; da i dalje beznadežno volim emocionalno nestabilnu, egocentričnu i nestalnu osobu koja bi da može samu sebe oženila i volela happily ever after, i da polako počinje da me obuzima ravnodušnost kada dalje mozgam o mogućim scenarijima.
A ravnodušnost je čudo. Naidje odjednom, obuzme te celog, učini da ti bude svejedno, a nema veće opasnosti nego kad sjebanom postane svejedno, jer možeš raditi šta god da ti padne na pamet, ali nikad više ga nećeš vratiti u onaj stadijum kada je bio spreman ruku u vatru da stavi za tebe. Nastaviće da te voli, ali sebe će voleti više. Tebe će voleti glavom a sebe srcem. A srce je uvek jače od razuma bilo!
 Okrenuće se ljudima koji ga vole više nego što bi ti ikada mogao, ali onima za koje nije vezan i ne želi da se veže, onima koji će ga gledati (mislim njega-sjebanog), kao boga a da on neće morati ništa da kaže, uradi ili bude. Jer, dovoljno je rekao, radio i bio i činilo se kao da nikad nije bilo dovoljno. 
Mogu da trabunjam do sutra ovako, a mogu i da skratim i da poželim jedno veliko ZBOGOM ovoj 2016. godini. Nadajmo se 2017., nadajmo se nekoj promeni na bolje, novim prijateljstvima, novim ljubavima, novim radostima i svakako se nadajmo da ce iduće godine u ovo vreme biti malo manje svetlećih poklona, jelki, irvasa, ukrasa veličine Trojanskog konja, zamkova i njima sličnih po gradskim trgovima:
Daj da nadjemo srodnu dušu,
daj da budemo malo više voljeni,
malo iskreniji,
da više verujemo,
da dobijemo krila!
Da budemo malo realniji,
malo zreliji,
daj da probamo da spasemo svet,
da posetimo Mars,
da spasimo neki život,
da uložimo sredstva i svaki atom snage da budemo bolji ljudi,
da naučimo da pljujemo gledajući u oči a ne da gledamo jednog u oči a da pred drugim pljujemo.
Daj da postanemo čovečanstvo koje zaslužuje da postoji.
Dosta smo u ovoj godini bacali vreme, energiju, očekivanja, nadu, novac- sve to na pogrešne ljude i stvari.
Odlazi 2016.godino! Odlazi i nemoj više nikada da pomisliš da se vratiš!
Ali, dok si još tu, daj uradi nešto pametno- baci malo snega, daj malo prave čarolije.

Нема коментара:

Постави коментар

Странице