уторак, 29. јануар 2013.

I on je tužan


Koračao je lagano onom dugačkom ulicom na čijem su ćošku čučala dva panja, sada već odavno posečenih hrastova. Njegov pogled je lutao, njegove misli su tumarale i nikako nije mogao pronaći lice koje mu je toliko nedostajalo. Činilo mu se da je sve pusto bez nje. A bila je jesen. Lišće pastelnih boja šuškalo je pod njegovim nogama. Osim lišća ništa se nije čulo. I ona ulica puna sećanja, uspomene koje su ga mučile ne dajući mu mira, i ono tmurno nebo. Sve ga je podsećalo i sve ga je vraćalo u minula vremena, ona koja su sada davno prošla, ona koje su godine odnele. Nepovratno. Nije je više imao kraj sebe. Ni nju, ni njene tople oči boje tamnog kestena, niti je mogao videti one jamice koje su se uvek pojavljivale na obrazima kada se smešila. Više ga nije držala za ruku, više je nije bilo. Nije postojala, niti će ikada više postojati. Ostaće samo priviđenje, davno iščitana stranica u knjizi nazvanoj ‘Život’ ali i poglavlje na koje se, iako mu je bilo teško da prizna, rado vraćao. Mislio je o njoj, i dozivao je često. Obično u snovima. Pitao se kako je. Pitao se da li ga se nekada seti. Priželjkivao je da sazna gde je. Šta radi? Žudeo je da čuje da li je srećna. Nedostajala mu je, želeo ju je, voleo ju je. Premda je njen glas sada bio samo eho u njegovoj glavi a njena figura silueta u mraku. 
Najednom je zastao. Pogledao je u nebo a zatim u ona dva panja - samo ostaci jednog života. Uspomene kao ostaci jedne ljubavi. I kod njega je sve bilo iscepkano, sve iskidano na sitne komade, ništa više nije bilo celo i ništa se nije moglo sastaviti. Ništa se nije moglo popraviti i doterati i kasno je bilo za snove, nadanja i prazne iluzije. Od toga ništa nije imao, jednostavno zato što je ona sada pripadala nekom drugom. I nije ga želela, i nije ga volela, nije joj nedostajao i odavno ga je zaboravila. Možda zato što su rane zacelile a možda zato što nije zaslužio da ga se seća. A da li je srećna? Da, ali ne sa njim.
I vreme je i dalje jurilo, i slike su bledele ali sećanja nikako. Iznova i iznova šetao je onom istom ulicom s ciljom da se seti nje. Nekada svesno a nekada su ga same noge terale tuda. I nasmešio se iznenada. Njegovo lice je oblila toplina. U njegovim očima čučala je seta. Baš kao i ona dva panja što su čučala tamo negde, u ulici neostvarenih ideala. 

недеља, 27. јануар 2013.

Nema naslova


Drugovi odlaze, prijateljstvo nestaje, ljubavi se gase. Svi smo nervozni, deprimirani, uzdrmani  sećanjima iz prošlosti i dok tako pokušavamo da se pokupimo, maštamo o nemogućem i nestvarnom. Bar je to tako kod mene. Uvek u svadji sa svetom, pomalo nadrealna, pomalo sebična, nesposobna da drugima pokažem koliko mi znače. Čini mi se da dugo nisam otkucala ni jedno jedino slovo. Nemam ni inspiracije, ni volje, jurim vreme a eto nikako da ga stignem. Odjednom sam postala važna, odjednom sam deo tima koji bi trebalo da bude uzor drugim mladima. Odjednom sam izašla iz senke u kojoj sam se krila, odjednom je sve postalo drugačije. Ipak, i dalje sam izgubljena, i dalje teška. Nekako sam umorna. Tek sam dobila tu veliku željenu pažnju ali me ona nekako plaši. Plašim se da ne odlutam još više. Plašim se da ne postanem drugačija. Da mi se navike ne promene…
Nekako se sve preokrenulo od kako sam sama. Nekako lakše mislim. Ne kažem da mi je lepše. Ali smirena sam. Racionalna. Pribrana. Nekako sve vidim jasnije. Ali teško podnosim fakt da više nema ko da me ljubi i govori mi kako sam savršena. Nekada me uhvati kriza. Ne znam šta treba činiti. Spetljam se i shvatim da sam prosto izašla iz nekih tokova. Shvatim da sam sada kao poništena taksena markica. Da sam izgubila smisao za komunikaciju sa nepoznatima. Pogotovo ako su oni muškog pola. Nesigurnost mi se vratila i osećam da nisam svoja. Tesno mi je u sopstvenoj koži i čini mi se da sve radim pogrešno.
Juče sam sedela u mračnom kutku malenog kafića u kojem su moji drugovi slavili osamnaesti rodjendan. Gledala sam i posmatrala sva ta euforična vesela lica, sve te siluete koje su se kretale, pomerale u ritmu muzike. Čula sam njihov smeh, čula sam zvuk čaša dok su nazdravljali. Videla sam ih sve tamo na gomili i iznenada shvatila da sam potpuno sama. Neki su plesali. Neki pevali dok su čekali da alkohol preuzme svaki delić njihove svesti. Neki su se ljubili. Sa razlogom ili bez njega. Svi su bili razdragani. Zatim sam videla još nekoga. Videla sam devojku čiji se pogled gubio kroz dim cigareta i svetlost reflektora. Videla sam devojku koja je čučala potpuno sama u ćošku tog istog kafića gde se slavilo. Smejala se ona. Pevala sam drugovima i drugaricama. Posmatrala je tog smešnog dečka koji je puštao muziku i oduševljeno se klatio dok su poznate pesme odzvanjale prostorom. Sve joj je bilo nekako divno. Ali je nešto falilo. Falili su leptirići u stomaku, osećaj sigurnosti i to nešto što je činilo da se oseća poželjnom. Shvatila je da ne voli kada je sama i dobila je strašnu želju da je neko zagrli. Možda čak i poljubi. Dobila je želju da joj ponovo neko kaže koliko je savršena. Čekala je tako i čekala ali niko nije došao. Ubrzo je shvatila da samo gubi vreme pa je ustala, nasmejala se svojim najlepšim osmehom i vratila se u gužvu, u grupu razigranih ljudi koji su se ludo provodili i pevušili pesmu po pesmu, svako nekom svom. Ona nije imala više tog nekog. Ipak, naterala je sebe da ispije još jednu čašu u zdravlje svih onih koji će eventualno doći i nastavila je da se njiše i klati baš kao onaj dečko koga je do malopre posmatrala. Zatvorila je oči, pustila da je zvuk i alkohol ponesu i shvatila je da ništa nije dovoljno teško da bi je oborilo i ništa nije toliko tužno da bi je rasplakalo. Na kraju, čemu služe razočarenja nego da pouče i upozore? Znala je da je neko tamo negde na nekom mestu prazan baš kao što je i ona bila. Potpuno emotivno rasklopljen, zamoren ravnodušnošću. To ju je utešilo dok je uživala u vinu koje je polako učinilo da sve teško izbledi i sve tužno nestane. Zato je odustala od sećanja. Odustala je od sebe i njega u jednoj priči, odustala je od nada i svega što ju je podsećalo na bajku koja se prerano završila. Svemu tome nije bilo mesta u praznini koja se širila njenim umom. Nije bilo mesta za nestvarno. Samo za strašno i gadno sada i ovde. Za realnost.

среда, 23. јануар 2013.

Nostalgija i prisećanje


T

išina, mir i minuli grad. Vidim samo mrak i čujem jedino kazaljku starog sata na zidu. Kao da svi spavaju. Kao da nema ničega što bih mogla da radim osim ovoga što trenutno činim. Sedim i tonem u sopstvenoj dokolici. Ali tako sam spokojna. Na neki način osećam se slobodno. Osećam se drugačije. Ne znam zašto i ne znam kako, ali čini se da koliko god spokojna bila, ti mi nikada nećeš izaći iz glave. Ni mrak, ni pustoš ne mogu promeniti činjenicu da si otišao. Taj mrak koji mi često uliva i strah i nelagodu. Isti taj mrak koji me trenutno čini čudno zadovoljnom svetom. Stalno si u mojoj glavi. Što kaže Bora u pesmi, danju te mrzim a noću mi dolaziš u snove. Rušiš to spokojstvo za kojim toliko čeznem, ravnotežu koja me drži na nogama. I tada se osećam kao sila gravitacije koja pokušava da se odupre zemlji. Ali bezuspešno. Šta da ti kažem dečko, ti si bio moj san i moj cilj. Bio si razlog mog buđenja i činio si me srećnom. Činio si svet lepšim i boljim a sada te više nema. Otperjao si a?
Ne znam o čemu si mislio. Nije mi jasno kako si mogao. Ne mogu da razumem zašto se uporno, i sada kada te nema više, igraš sa ovo malo zdravih neurona koji su mi ostali? Zbog čega, imaš li odgovor? Ne, nemaš ti glupavi derane. Nikada nećeš imati. Izgleda kao da svaki moj dan kroji sećanje na tebe. Sećanje,uspomena, pa opet sećanje. Ali da li znaš da mi svaka od njih izmamljuje osmeh? Budi u meni onu nostalgiju, glupavu setu koje ne mogu da se oslobodim ma koliko ja to želela. A ono što želim je da nestaneš. Potpuno i zauvek. Iz moje glave i iz te čudne mašine koju zovu srce. Želim da se izgubiš u istoj toj izmaglici iz koje si se pojavio i pomutio mi razum. Da makar nikada nisam srela te plave oči koje su predstavljale  ceo moj svet!  Svet iz koga si se ti nečujno išunjao i zaboravio put nazad. Mislim da nisi ni hteo nazad. I šta da ti kažem sada? Eto, nadam se da si srećan tu gde si. Da ti je dobro i da si našao ono za čim si tragao. Ipak, ja sam bila samo usputna stanica zar ne?  Ne, srećo, ni na to ne znaš da mi daš odgovor. Ja ću ti ga dati.
Ja sam bila nešto što je u tebi našlo izlaz. Iz svih problema i nedoumica. Nešto, što si ti tako olako primio. Ja sam parica koja je ispala iz tvog džepa a ti nisi ni pokušao da je podigneš. Ona koja te je gledala kao nekog  ko je zaslužuje. DA, ja sam ta koja ti je verovala;  opravdavala svaki tvoj pogrešan korak;  trošila reči, vreme, nerve.  Baš ta, koju si ti zgazio. Možda nesvesno, možda potpuno namerno. Mili, ti nisi ni svesan koliko si izgubio. Jer znaš, negde, neko znaće da ceni ono na šta si ti pljunuo. Tu istu paricu koju si ti šutnuo, neko će naći. Čuvaće je. To je nešto što ti nikada nisi umeo mili.

-napisano davno, objavljeno sada

O jednom Milošu


D
ugo mi je trebalo da shvatim da više nema ko da me drži za ruku,da više nema tih dugih razgovora, tog oka koje me je uvek guralo u nedoumicu ko sam i zašto stojim baš tu gde stojim. To oko koje je znalo da oduzme revnotežu,zemlju pod nogama i pošalje me u oblake. Znalo je da izazove buru emocija,uglavnom onih pozitivnih, koje bi se kao erupcija vulkana sručile niz breg i okupale me. Često sam se pitala da li se moć tih očiju krije u njihovoj nežno plavoj boji ili možda sjaju koji me je obarao s' nogu-svaki put iznova i iznova.
Teško mi je bilo da shvatim da mi te oči više ne pripadaju. Još teže mi je bilo da se naviknem na telefon koji je ćutao. Neprestano. Kao da štrajkuje. Štrajkovao je ON,štrajkovao je telefon,a moje ludo srce nikako da se pomiri... Nastao je neki oblik kosmičke kataklizme i potpuno sam se izgubila. U mislima,u snovima,u onome što bih volela da bude. Telefon je nastavio da se žustro suprodstavlja mojim nadama i tako sam se povukla u sebe pokušavajući da shvatim gde je krenulo naopako. Čak iako sam duboko duboko u sebi znala da je KRAJ ono najbolje što je moglo da se desi. I tako dan za danom...
Nedostajao mi je način na koji me je gledao,onaj jedinstven zvuk poljupca na rastanku. Kopkalo me je da li mu bar malo nedostajem,da li još uvek čuva moje slike. Svaka misao vodila me je njemu i svaki atom mog bića želeo ga je: Želela sam da ga zagrlim,želela sam da mu kažem da mi fali; želela sam da ga obaspem poljupcima i čujem one dve magične reči. Samo još jednom.
Kako su dani prolazili sve manje sam želela da ga čuvam u svojoj glavi. Htela sam da ga izbacim iz te neke skrivene komore svog tvrdoglavog mozga koji je odbijao da sluša. Htela sam da ponovo sve bude kao pre njega. Kao da nikada nije postojao. Misli su me gušile i želela sam da ih se oslobodim. Počele su da mi smetaju. I misli i sve oko mene. Smetala mi je klupa,jer smo se kraj nje prvi put sreli; nervirala me je ta ulica zato što smo tuda toliko puta prošetali zajedno isprepletanih prstiju s' glavama u oblacima; strašno me je mučila slika tog drveta u centru grada koje je svetlelo pod Novogodišnjim lampionima zato što me je tu onog dana čvrsto zagrlio i rekao mi da me neće dati nikome. I tako sam sebe uhvatila,nakon dve nedelje,kako posmatram to isto drvo očima punim neke sete i čudnog nemira. Nemira koji je njegov odlazak duboko usadio u moje srce. Ne,nisam patetična. Skoro da sam mogla da osetim kako me nešto probija iznutra. Da li je to možda bio on? Ili su sećanja jednostavno pomutila razum?
Okrenula sam se naglo i videla njega. Ponovo. Stojali smo ispod tog istog drveta-on s' njom a ja sama. Više nismo bili jedno. Njegovu ruku stezala je ovoga puta neka meni nepoznata devojka a na njegovom licu blistao je osmeh. Onaj koji sam toliko volela. Onaj koji mi je toliko nedostajao. Onaj isti koji je meni uputio kada mi je prvi put pružio ruku. Ovog trenutka,slike su počele da žute,uspomene da nestaju i uhvatila sam sebe kako zaboravljam: kako je izgledalo njegovo lice u trenutku kada me je video,ukus našeg prvog poljupca koga sam se do tad ,iako malo ljuta, rado sećala. Shvatila sam da ne mogu da se setim njegovih reči i obećanja. Jednostavno je sve nestalo. Izgubilo se nepovratno. Ona komora kao da je počela da se prazni. Ja sam samo videla obrise. I senke. Mnogo jednoličnih senki. I kao da mi je bilo lakše.
Stajala sam nedavno ispod onog hrasta. Lampioni su i dalje svitkali. Vatar je parao večernji mir dok je kišica dobovala kroz oluke. Zatvorila sam oči i pokušala da vratim film. Da povratim makar trunku naše priče. Ali nije bilo materijala. Sve što sam imala u svom sećanju i na tom filmu bila je prazna traka. Kao da mi je neko ukrao. A možda bi trebalo i da mu se zahvalim? Ipak,jedna jedina njegova rečenica i dalje je tu,u onoj komori,jedna koju sam stvarno upamtila- ''Možda je ovako najbolje.''
Nekako,kada bolje razmislim,to je bilo jedino u čemu smo se oboje složili.

-pisano prošle godine, nakon što je sneg prestao da pada a ja prestala da se nadam

уторак, 22. јануар 2013.

Patetika i samo patetika.


Prošli su praznici,ljudi su krenuli na posao, škola je opet počela da radi... Za školom i ja. Ali samo formalno. Lenjosti nigde kraja, obaveza mnogo a časovi mučni-nikako da prodju! Tih šest sati provedenih u klupi izgledaju mi kao šestdeset šest, misli mi lutaju, nikako se ne sastavljaju i prosto se pitam zašto ne mogu da uskočim u rutinu i zašto me svakodnevica ljuti. A eto, ne mogu, pa ne mogu. Nisam harmonično raspoložena. Nisam uopšte raspoložena. Po prvi put, posle ko zna koliko, ja sam primetila sa se u mojoj školi ništa ne dogadja. Svi su tako isti, dosadni, bezlični. Ničega. Baš ničega. Osim navale profesora, njihovih testova i ispitivanja. A tek smo krenuli u školu! Šta će biti u februaru? Neću moći tur da odlepim od stolice, jel' to a? Nisam spremna za to.
Recimo da sam emotivno pukla, uništena ravnodušnošću, i posle mnogo vremena ponovo mi treba inspiracija. Podstrek. Mala pomoć. Kako god. Imam utisak i da je ovo što pišem dosadno. Meni, onima koji čitaju, svima. Imam osećaj da sam beskorisna. Mala, beznačajna. Imam utisak da svi misle da mi je zabavno i da se super provodim, pošto sam opet solo, ali meni se to tako (ne)dopada. Ukućani mi govore da sam pomerila s pameću. Govore kako sam sve umislila. Kako lažem sebe. A i njih. A stvarno ne lažem nikoga. Tako sam prazna da čak i nemam snagde da budem plačljiva. Neće suze iz mene izaći pa to ti je. Umesto toga, razmišljam hladne glave. Nikada nisam razmišljala hladne glave. Ni pre milijardu godina. Ni pre milijardu milijardi godina. Nikada, za ovo kratko vreme koliko postojim nisam mogla da budem racionalna. Uvek sam bila impulsivna, uvek mi je sve padalo teško na početku, bilo sve teže vremenom a na kraju bih pukla i tako ostala. Nije me bilo. Sve ljubavi, sve simpatije, ovo malo veza što ih je bilo. Sve je bolelo jako jako i ja sam to jasno pokazivala. Plakala, ridala, odbijala svaku komunikaciju, iskaljivala bes na drugima. Da li ovo dolazi s godinama? Da li sam već tako stara? Već sada? Tako se i osećam. Ljudi mi persiraju. Meni. Obraćaju mi se sa Vi. To je prvi dokaz da sam matora. Da li sam matora toliko, da više nemam snage ni da plačem? Da žalim za nekim ili nečim? Moguće je. Jedno sigurno znam. Potpuno sam prazna. Ali imam jedan čudan osećaj i jedno obećanje koje sam dala sebi. Osećam da sam (možda) nešto i naučila iz svega. A obećanje je  da neću sebi dozvoliti da mi se bilo ko drugi dopadne onako kako je to bilo sa Markom. Nikada neću da dozvolim da se neko toliko uvuče u mene, da me upozna potpuno. Nikada nikome neću dozvoliti da me natera da ga zavolim na ovakav način. Ne, zato što to nije zdravo. Neću sebe više da mučim. Nikada. Od sada samo površno i prosečno. Od sada samo šminka, ništa unutra. Ne želim da me neko voli. To često vodi ka autodistrukciji. Ne želim. Ne želim više da mislim, ne želim više da se dajem, ne želim više da mi se to obija o glavu. A zanimljivo je to što ovo uvek kažem i uvek se i potpuno predam. Uvek dam sve što imam i uvek mi se to obije o glavu. E pa, neću više. Ne dam da me boli.

субота, 19. јануар 2013.

O suštini


Živimo I postojimo s nadom da ćemo postati neko. Dišemo. Sanjamo. Nadamo se. Odustajemo. Radujemo se I tugujemo. Ispisujemo svoju knjigu, sve dok mastila ima. Detinjstvo provodimo u iščekivanju mladalačkog doba. U šesnaestoj godini poželimo da smo odrasli. Poželimo porodicu, decu, radost. Neki požele da napuste rodni grad. Sanjaju o svetlima velegrada, velikom ugledu I malenim stvarima tako suštinski važnim. Kao ja. Sanjam da otputujem u Njujork. Sanjam o kakvom malom sobičku u nekoj lepoj četvrti. Sanjam neku debelu mačku. Sanjam da postanem neko čije knjige ljudi čitaju. Ako ne knjige, onda članke. Sanjam priznanje. Sanjam kakvog mamlaza pored sebe da mi ulepša veče posle napornog dana. Sanjam beskrajne šetnje po snegu, klizanje u parku, poljupce na vetru. Sanjam sve što mi se sada čini tako savršenim I besprekornim. Sanjam I sanjam, I gubim se u tim snovima.
Ipak, većina kada odraste sanja o povratku u detinjstvo. Igri. Bezazlenim malim simpatijama koje ne mogu da povrede. Žmurke I školice u komšiluku. Većina sanja o vremenu Moćnih rendžera, crtaća u sedam sati uveče pre dnevnika, vrtiću I maloj kuhinjici u kojoj može da se kuva bez struje, lonaca I tanjira. Sanjamo da se vratimo unazad, sanjamo o bezbrižnosti, vremenu kada nam se sve činilo zanimljivim I dostupnim. Nadamo se da ćemo moći da dohvatimo Mesec koji tako sedi noću u prozoru I čuva nas dok spavamo. Nadamo se bakinim lepim kolačima, dekinim beskrajnim pričama, bratovim čvrgama I šalama. Maštamo o tatinom I maminom zagrljaju, o sigurnosti koju u ovo vreme pruža dom. To vreme kada nemamo potrebe da bežimo, krijemo se I tražimo bolje. To vreme koje nosi samo svetlost, samo radost, samo spokoj.

Pod stalnim pritiskom, u konstantnom lutanju I potrazi za boljem I lepšem, mi strahujemo od tog strašnog Danas koje nas drži u svojim stegama I sprečava nas da poletimo. Krijemo se od njega, pokušavamo da mu pobegnemo, ne želimo da mu poverujemo. Zato I sanjamo,  zato I maštamo. Tonemo u svet boljih, iskrenijih ljudi; svet lakšeg, dužeg života; ljubavi  koja traje I mladosti koja se ne osipa. A onda kada postanemo stariji I shvatimo da smo veliki deo svog postojanja odsanjali, suočimo se sa novim danom I nasmejemo se u lice svojim godinama pa nastavimo dalje da trajemo. I tako u nedogled- svakog minuta I svakog dana koji dolazi…

петак, 18. јануар 2013.

O godišnjicama


Godišnjice. Godišnjice braka, godišnjica nekog velikog uspeha, godišnjica smrti, godina ili dve zabavljanja sa nekim. Mesečnice. Ovih dana razmišljam o godišnjicama.
Pre tačno dva dana, 16.1.2013.godine, da naša veza nije pukla, slomila se na komadiće, raspršila se u vazduh i ostavila gomilu poruka, slika, poljubaca i još koje čega, Marko i ja bismo proslavili sedam meseci divne ljubavi. Nažalost, pošto više nismo zajedno, onda iz toga neposredno sledi da više nismo u ljubavi, pa smio tako to ovog hladnog januara tekuće 2013.godine preskočili. Umesto toga se nismo javili uopšte jedno drugom. On je verovatno sedeo za svojim radnim stolom i završavao projekat za fakultet koji radi već mesec dana a ja sam verovatno ležala u krevetu sa bronhitisom a društvo mi je pravila ona para-književnost, ''Ralfova zabava''. Kao luda sam se provela. Osim što mi je celog dana njegov lik bio u glavi, nisam radila ništa a pitala sam se samo jedno-da li on misli o meni. Pitala sam se da li je primetio da je došao taj šesneasti.
Da se vratimo malo u nazad i da se prisetimo. Jednog divnog dana, 16.juna godine iza nas došao je momak iz Sremskih Karlovaca u Kruševac. Iza sebe je imao pet sati putovanja i predjenih dvesta osamdeset kilometara. Mirisao je na omekšivač i imao je dugačke svetle trepavice. Kosa mu je bila crna kao ugalj a oči šućmuraste ali divne. Imao je osmeh koji je devojku iz Kruševca razoružao u potpunosti. Kolena su joj se tresla, srce lupalo 635874236952 u sekundi. Nije znala šta će sa rukama. Da. Nije znala gde da ih gurne. Na kraju je samo prišla i bez reči ga zagrlila. Dala je sebi za pravo da poljubi vrh njegovog nosa. On se samo smešio.
...
Osam sati kasnije, momak iz Sremskih Karlovaca i četiri godine mladja devojka iz Kruševca hodali su ulicom i držali su se za ruke. On nije skidao pogled sa nje. Ona ga nije puštala. Tog dana je shvatila koliko uživa u zvuku koji njihove usne prave dok je ljubi. Jako joj se dopalo kako je ljubi. Zato ga je tog dana pustila da je mnogo ljubi. Nisu pričali puno, samo su se gutali pogledima i osmesima. Rekao joj je da lepše oči nije video u životu. Ona je pocrvenela i zagrlila ga. Njegova toplina je išla lepo uz njenu toplinu. Bilo im je lepo.
...
Devet sati kasnije, Marko je otputovao. Nisu se videli dva meseca. Kada ga je ponovo ugledala  uletela je u njegov zagrljaj a on ju je ljubio dugo dugo. I ljubio ju je tako još tri divna meseca ispunjena iščekivanjem, nadanjem i iluzijom.
...
Trenutno je iluzija u komadićima, nada je nestala a iščekivanja nema zato što ljubavi nema. Zapravo, ima ljubavi ali nema nas. U konstantnom smo nemanju i  to nas malo boli. Vreme je prošlo, s vremena na vreme ga se setim, onda potonem u misli pa se pitam da li nas je razdvojila daljina ili nevolja drugih ljudi. Malo stanem pa se setim da nema razloga tražiti krivca pošto me i onako više nema. Nemam ni ja njega. Sami smo, puni dilema, neizrečenih reči i neodsanjanih želja. Eh. Kažem sebi, doćiću mu u snovima. Kada noć proguta dan. Opet će me zagrliti, utonuti lice u moju kosu. Opet će mi reći da tako lepe oči nikad nije video i opet ćemo se izgubiti u vremenu. Ponovo će me ljubiti i ponovo ćemo započeti svoj san.
                Zato se pitam, čemu godišnjice služe? Da nas podsete na nešto lepo? Izgleda samo da nas podsete. Mi koji se sećamo uglavnom nemamo to nešto čega se sećamo. Ne više. Mi smo samo otpadnici. Ostaci prošlih veza, nedovršenih priča neshvatljivih tokova. Mi smo propali razbojnici svog sopstvenog poroka. Mi smo gubitnici. Svojih snova, svog ideala. Sećamo se, sanjamo, plačemo, nadamo se. Onda zaboravimo na nadanje, udahnemo duboko, preživimo godišnjicu i krenemo dalje. Mi smo nešto kao nedovršena knjiga. Ona na polici čiji kraj nikada nećemo doživeti zato što smo previše lenji da bi je završili. Obeležimo datum u svoj kalendar, za svaki slučaj. Ako se setimo. Ako navale uspomene, sećanja se probude, a onda nam ostaje samo da osobama koje nam nedostaju dolazimo u snovima.

четвртак, 17. јануар 2013.

Prva priča o njemu


Pojavio se samo tako ni od kud, kada je jedno letnje veče bilo tek u najavi. Pojavio se nečujno, na prstima ušetao je u moj svet i učinio ga lepšim i svetlijim. Apsolutno savršen za savršenu ljubavnu priču, apsolutno nestvaran, kao stvoren za bajku. Moju bajku. Pojavio se kada sam se najmanje nadala, očarao me kada sam najmanje očekivala, poklonio mi sebe tek tako. Dao se. I ja sam se njemu dala. Dušom najviše. Zavolela sam ga. Jako, jako sam ga zavolela. Nije maneken. Nema atletsku gradju. Zapravo je jako prosečan, običan, za neke smešan a meni besprekoran.  Činjenica da je poseban i drugačiji od ostalih, naterala me je da se zamislim. Koliko će to trajati? Da li će boleti kada pukne? Da li će moći da se sastavi ponovo? Da li ćemo postati stranci kada srce zaćuti, kada se nešto u grudima stegne? Da li ću moći da podnesem?
Voleli smo se, smejali se, budio me je svakog jutra i uspavljivao svake večeri. Pratio me je i u mislima, čuvao me kao kakvu važnu tajnu. Čuvao me je i držao kao malo vode na dlanu sve dok naša veza nije počela da otiče polako ali sigurno. Bespovratno, tiho, skoro nečujno. Tada je nastupio taj kraj. Zapravo kraj je nastupio juče. A za krajem i potpuni slom mojih i onako slabih živaca. Nije bilo lako. Ipak su kilometri učinili svoje. Razorili, srušili, uništili. I ko kaže da ljubav prelazi sve granice?! Taj ili laže svet ili laže sebe! Daljina je ta koja uništava sve. Kilometri stvaraju jaz. I onda, ta merna jedinica koja često izgleda zanemarljivom i premostivom, stvara bedem tako visok da ga nikakva snaga volje i odricanje ne mogu preći i preskočiti! A taj bedem razdvaja dve duše. Slama sve ono što se dugo gradi. A kada se takvo nešto slomi, neko mora da bude povredjen i nekog mora da boli. To je jednostavno tako.

Странице