среда, 8. март 2017.

Pa(m)tim



Bio si svetionik
Nešto kao mirna luka
Kao najiskrenija želja i najskrovitija tajna,
Bio si maleno parče sreće
Bio si deo horizonta- znao si da kišiš,
al' nekako me je uvek Sunce grejalo
i uvek sam zatvarala oči pred njegovom veličanstvenošću,
pred njegovim sjajem
Bio si kometa, moja zvezda padalica, moj kosmos, moj satelit.
Pamtim one noći i one oči
i onu čašu vina i trag karmina na vratu i senke na zidu
Pamtim onaj osmeh i onaj spokoj- uvek si znao da grliš,
imao si šarm pokvarenjaka,
imao si mozak alhemičara,
imao si srce pesnika,
imao si strah deteta,
nosio si tu teskobu vremena,
tu oštricu godina
i znao si da boliš, znao si da rasplačeš ove male plave oči, onu balavicu, onu što ti se nadala,
onu što je čeznula, što je lutala, što je gazila kroz trnje
Kopriva opeče svaki put iznova
i svaki put je slatka ta muka
svaki put je bol veći
svaki put je haos u glavi
svaki put zadrhti glas i ne mogu da te pogledam
ne mogu jer zaslepljuješ,
ne mogu jer blediš,
ne mogu jer se ne daš uhvatiti i svaki put izmičeš
kad si bio tu, nisi bio tu
kad nisi bio tu, suza ili dve su se skotrljale niz obraze i utopile se u onu tvoju majicu-
onaj dokaz da si mi bio neko, da si stvaran, da nije san.
Znao si da ljubiš, pamtim:
Prsti su klizili niz kičmu u hladnoj sobi- jedan krevet i jedna stolica,
jedan duh u hladnoj noći
nismo imali radijator, imali smo tela koja su se uvijala u jednakom ritmu,pamtim:
nisam mogla da ti umaknem, nisam htela da ti umaknem, nisi mi dao da ti umaknem
usne na ključnoj kosti i poslednji taktovi EKV-a, te Usne boje meda, dve zenice čiji se kraj ne vidi, dve nemirne ruke i ti, mangupe!
Trnula sam i topila se,
tresla se i gorela,
nije bilo kraja i nisam želela kraj
a svaki put, taj skot me porazi, obuzme me nemoć, udari strah, udari tuga,
htela sam da ga mrzim, da ga oteram, da mu kažem da se gubi, da ga sahranim,
da pocepam majicu, da ubijem uspomene, da se pravim da ne osećam da tu je, uz mene,
da me privlači sebi, da me guta, da me uzima, da je ceo u meni, u biću, u svemu što jesam.
Sati razgovora, tmina- čujem taj smeh i vidim nekog koga ne poznajem pred sobom
pitam se da li ga volim
da li sam ga volela
da li ikako mogu da volim tako nešto
pokušavam da ustuknem ali je opet tu,
čak i uspevam da izgovorim

destrukcija
autodestrukcija
ubija me i ubijam se
kao najgori otrov
kao najizopačenija droga
kao bolest
pevam Labudovu pesmu
potpuno spokojna i puštam da me obuzme,
''Ako je tako, zašto ti se sada duša smeje?'', čujem iz drugog kuta sobe
Idi, mangupe, nikada se ne menjaš
samo nastavljaš da zaslepljuješ, da kradeš godine, da otimaš atome i čestice, moje molekule
nastavljaš da truješ i istrajavaš u svojoj veličanstvcenošću
ne treba tebi neko čija se duša smeje
ne treba ti ni duša, na svoju si zaboravio
treba ti moć,
treba ti crv
crv pod tobom
crv da ga gledaš odozgo
da vladaš
Nemoj mangupe, dosta je bilo
ali, ipak ću da pa(m)tim,
i duša će nastaviti da se smeje.

Нема коментара:

Постави коментар

Странице