уторак, 29. децембар 2015.

Nemam više vremena za gubljenje vremena (New Year resolutions)

Sat otkucava, iz dana u dan sve brže i brže, čini mi se da je još jedna godina proletela a da nisam ni stigla da vidim i saznam kuda me je odvela. Pretty much zapala sam u neku fazu hronične apaptije, a primećujem da me ovo pretpraznično raspoloženje koje osećam svuda u vazduhu- na ulicama, u prodavnicama, shopping centrima, na semaforima, u kafićima, u zgradi i ispred zgrade, SVUDA, uopšte ne dotiče. Zapravo sve što sam starija (okej, ovo zvuči kao da sam matora but I am only 20- rodjena na katoličko Badnje veče, sedam dana pre nego što je 1996.zakucala na vrata zbog čega često tvrdim da sam mami i tati bila najlepši novogodišnji poklon) sve više primećujem da sve manje obraćam pažnju na džinovske jelke u centru grada, ulice barokno okićene i armiju Deda Mrazeva na svakom ćošku. Jedino što zaista volim i uvek ću voleti su gomila uličnih prodavaca lilihipa i liciderskih srca- jedino me oni namame da stanem i razgledam, i jedino tada osetim da je Nova godina blizu i da bi trebalo da me hvata onaj mood ''I wish you marry Christmas and happy New Year''. Ovo će zapravo biti prvi put da Novu godinu čekam van rodnog grada i moram priznati da ne tugujem mnogo. Ovo će takodje biti prvi put da u ponoć neću:
a) odgledati poslednji kadar Grandovog narodnog veselja  gde Dzej skacka oko trubača i viče ''kalašnjikovvv''
b) poljubiti grlić čaše u nekom random lokalu u društvu ljudi koje manje-više vidim prvi put u svom životu; dok gledam kako se ostali oko mene grle, ljube i čestitaju
c) buljiti u ekran mobilnog telefona čekajući da vidim ko će mi prvi čestitati dok se u sebi nadam da će to biti ona baraba koju sam poslednjih par godina obožavala iako je polako ali sigurno sagorevao svaki atom moje snage i svaki zdrav neuron u mom mozgu sposoban za racionalno rezonovanje.
Dakle, ovo je prva Nova godina kada ZAPRAVO imam koga da držim za ruku. Takodje, bio je i prvi rodjendan koji sam proslavila u dvoje- on, ja i muzika u pozadini koja se mešala sa našim bučnim smehom i pivom. Jedino što ON nije ona baraba iz prethodnog pasusa. On je sušta suprotnost toj barabi. On se trudi da se ja smejem a ja se trudim da ozdravim od barabe. Zajedničkim naporima uspećemo, osećam to. Ipak, poenta ovog postaneće biti ''Ejjj, ja sada imam momka i super smo srećni i konačno imam sa kim da se ljubim i imam nekog da me šeta po parku i da me drži za ruku i mogu da se hvalim drugaricama, i sve je pošlo na bolje jer više nisam jadna i sama.''. Ne. 
Poenta je traganje za odgovorom na jednostavno pitanje- Kakav je osecaj kada zapravo dobiješ ono što ti je sve vreme izmicalo iz ruku ali to dobijes od sasvim druge osobe, potpuno neočekivano, u trenutku kada digneš ruke i odlučiš da manje trošiš vreme na sanjarenje o funkcionalnoj vezi a više se posvetiš sebi? Da li onog trenutka kada odlučiš da prestaneš da tražiš, to nešto što tražiš zapravo dodje tebi? Ili je to čista slučajnost? Pravo pitanje je zapravo da li verujem u slučajnosti. 

I još jedna stvar, usko povezana sa ovom prvom. Gde je granica granice koju si imao običaj da prelaziš svaki put iznova i iznova počevši od onog trenutka kada si nekome poklonio sebe? Ja bih mogla sve to da sumiram i da kažem da se granica zatvara onog trenutka kada te neko toliko razočara, toliko unizi sve ono što si ti i onako na klimavim nogama održavao, toliko pljune na svaki tvoj pokušaj da NIŠTA napraviš da liči na NEŠTO. I do te granice sam ja došla. Do one kada jednostavno ne želim nogom više da kročim preko crte. Do one kada želim da rastem pored nekog ko želi da se drži za ruke i kome nije mrsko da učini nešto što njemu ne prija baš toliko samo da bi meni bašbaš bilo lepo.
To držanje za ruke se vraća u trend ponovo ove sezone. Vraća se u trend ljubav, ali ne ona patetična, usiljena već ona suptilna, strastvena, a opet nežna i velika, velika kao kuća. Verujem da lilihipi i liciderska srca takodje dolaze na red kao nezaobilazni novogodišnji aksesoari. Više nije IN da vučeš nekoga za rukav kako bi ti poklonio malo svoje pažnje i vremena. Totalno je OUT to konstantno cimanje, nestabilne veze, pričice bez suštine, vozanje up and down sa nekim i konstantno ubedjivanje ono malo zdravog razuma što ti je ostalo da je nekome stalo i da si nekome bitan onda kada je evidentno da to nisi i tačka. Ruže, bombonjere, ono ''Ajd samo na 5 minuta da te vidim'' doživljavaju come back na velika vrata. I potpuno je nebitno da li neko ima jedno zeleno a jedno braon oko, čuperak na vrh glave, malo veći nos, kraću levu nogu od desne, sasvimje nebitno da li ima pomalo čudne navike samo iz jednog jedinog razloga-jer ti je važan. Dok god te zasmejava, dok god te gleda kao princezu, dok god se prema tebi ophodi s poštovanjem a kada te ljubi osetiš varnice u vazduhu i pomisliš ''Uh, kako je dobar, svašta bi mu sada radila'', dok god daje šansu tvom omiljenom filmu koji totalno nije njegov style, dok god te pušta da pobediš u svadjama samo zato što želi da vidi tvoj kez od uva do uva, sve dotle, znaš da je sve kako treba. I da ti ne treba neko nestalan pored tebe koji će te danas voleti a sutra će mrzeti ceo svet uključujući i tebe. Možda zvuči balaševićevski malo i onako bljuc, ali jednostavno jeste tako. Ljubav koja budi strast i strast koja rasplamsava ljubav, to je moj ideal. Correction- shvatila sam da to TREBA da bude moj ideal.
Dosta je neuhvatljivog, nepredvidivog, sebičnog, dosta je laganja, varanja i samoobmanjivanja. Nema svrhe, na kraju niko nije zadovoljan. Dobar seks je jedno a osećanja su drugo i to ne treba mešati. U slučaju barabe ne. U slučaju njega to ide zajedno. Bar za sada. Evo, pljujem tri puta preko ramena protiv uroka. Let the New Year begin!


Нема коментара:

Постави коментар

Странице