четвртак, 29. јун 2017.

Pijana pesma

Negde imeđu onih pola dva po ponoći i onog ''Molim te'' iz telefonske slušalice
Negde pre želje a posle slutnje- tamo u izgužvanim čaršavima djavolski tegobnog života
Negde tamo, daleko od ponosa i neispunjenih želja, podmuklih slutnji
čekao si me

kao duh nisam mogla da ti prepoznam odraz
nisam znala da li mogu dalje
plašim se da smo nestali u dimu onih slatkih reči kojim si me trovao
plašim se da nikada više neće biti isto
da nisam ona stara

Plašim se tuge
i bednih sati provedenih uz ''More than words''
plašim se želje
i plašim se noći
snova u kojima me proganja tvoj lik
dugih i mračnih poput tunela
u kome svetle tvoje oči

Ipak, nema zvezda i ne vidim Mesec
bolje je da odeš,
veruj mi- samo nestani, ali ovog puta zauvek
plašim se čekanja
plašim se nadanja
Tek što si otišao a već si našao svoj put nazad!
Uz čašu crvenog vina, bacaš opušak za opuškom u pepeljaru
kao što si bacio moje iluzije
i ubedio me da možemo zajedno
ubedio me da smo jedno
a nisi se okrenuo kad si me zgazio
nisi pokleknuo,
nisi se pokajao

ja sam se kajala
ja sam molila
nisam htela da te menjam ni za šta na svetu;
plašim se da gorim
plašim se da nema povratka
plašim se da svaki sledeći pokušaj
vodi sve dublje u ponor
da ne verujem  lepim rečima
da ne želim druge prste na svojoj koži, subotama ujutru, bleda pod pokrivačem
ne želim drugi nos u svom vratu
ne želim tudje reči, tudje usne koje lažu da sam bitna
da smo bitni
da smo samo mi i niko drugi

ne želim one maratonske razgovore-
da prevrćem Bulgakovovog Volanda kroz šake
da varam na kvizu, jer znam da se Nobelu najviše diviš,
ne želim da provlačim porcelan kroz vodu
da ostavljam trag karmina na nekoj  tudjoj čaši
ne želim da se šetam naga kroz neki drugi stan
obučena a ragolićena pred nekim drugim pogledom
zaplakala bih istog sekunda samo kad bih čula da još neko voli
čokoladu sa punim lešnicima onako kako si je voleo ti

ne ide, prosto ne ide da ležim tamo, na nekom bež krevetu,
sličnom onom koji smo zajedno birali,
tvoja glava na mom krilu
sparna letnja noć
sijaš- tvoja bleda koža sija u mraku,
miluješ mi stopala
ljubiš mi kolena
gledaš me kao da sam ta
kao da sam uvek bila samo ja jedina
kažeš mi da ćeš me čuvati- o kako si samo znao da me varaš!
Smejali smo se kao deca svim tvojim vicevima o Čaku Norisu, ne želim više nikada da se onako smejem
kažu da je takav smeh zlosutan
kažu da donosi bol
kažu da niko nije i neće znati bolje da priča te viceve od tebe

plašim se maja
i plašim se da više nisam ona od pre godinu. dve, tri
plašim se da si mi promenio lični opis- spolja i iznutra:
zbog tebe je heklana čipka počela da pristaje,
zbog tebe je crveni karmin postao rutina
zbog tebe je duša promenila boju
telo je zavolelo tvoju posteljinu i tvoj miris
i ništa više nije bilo bitno
sada više nemam tu traku,
sad je sve otišlo do djavola

onda je počelo, kada si rešio da mahneš rukom
i oduvaš kao štapićem sve one godine koje sam sakupljala i redjala ih u spomenare,
i prvi cvet koji si mi poklonio,
praznu kutiju Jaffa keksa
korpice od rafaela
sve si precrtao
ali si obećao
 obećao si da ćeš me čuvati
''Bila si bitan deo mog života''
Jebi se!
Htela sam da ostanem bitan deo tog života
pobegao si kao preplašeni zec
pobegao od požude
od sigurnosti
od mog svilenog pogleda
od mene koja sam htela da budem tvoja,
da ostanem tvoja,
da pravimo naše,
da budemo mi

 jebi se.

Нема коментара:

Постави коментар

Странице