петак, 2. мај 2014.

Prvomajska idila ukratko

U Srbiji svako slavlje traje duže nego u bilo kojoj normalnoj zemlji na svetu. Obično je to pet do šest meseci godišnje ako se računaju slave, rodjendani i osamnaesti rodjendani koji se poslednjih godina slave najmanje tri dana kao Bogomolja- za užu i širu porodicu, za rodjake iz inostranstva, za poznanike i za prijatelje, uglavnom na različitim mestima, u različito vreme. Takodje, moramo računati i masu praznika koji su ustanovljeni takodje poslednjih par godina, godišnjice raznih nebitnih dogadjaja kojih se narod i ne seća, ali ukoliko država reši da se tog dana ne radi, da se praznuje i pije u čast tog i tog koji je tada i tada pre pet, deset, pedeset godina, tamo i tamo sa tim i tim učinio nešto što je vredno priznanja, bez obzira na to da li je nekoj babi preneo džak kupusa preko ulice ili je slučajno učestvovao u narodnooslobodilačkoj borbi, samo ako država kaže da je taj dan neradan, Srbi će klimnuti glavom i većina će pohitati u prvu pečenjaru jer ni jedan praznik ne može da prodje bez pet kilograma pečenja. Malo se baci, nešto se da kučetu ukoliko se kuče ima a ono što ostane pojede se u slast i posle tog praznovanja prosečan Srbin pokušavaće narednih tri do četiri meseca da skine salo koje je zaradio od tog pečenja.  Do sledećeg praznika. Majku mu njegovu, u slast ga je izeo.
Ovih dana praznujemo u čast praznika rada, 1.maja (a i 2. maja, jer država je tako rekla) i grad je neobično pun. I ovog prvog maja, mi jedemo. Većina ne razume šta slavi i u čiju čast jede, ali glavno je da se navali na plećku. Organizuje se roštiljanje, kampovanje, puca vatromet kao lud, deca vrište, grad krcat jer su svi oni koji cele godine sedeli kod kuće izašli malo da prošetaju i poveli celu familiju sa sobom. Sada su okupirali klupe u centru umesto svoje sofe a televizor su zamenili posmatranjem prolaznika i najnovijih autfita. Kokice svuda, baloni svuda, pomahnitala raja, nemaš gde da prodješ, na centralnom trgu ''Prvomajska svečanost'', neki čudan čika zavija na mikrofonu i marva peva za njim. Ja šetam ulicom, bolje reći krčim sebi put jer je jako teško proći, i posmatram slavlje. Da li znamo čemu se radujemo? Teško. Ne znam zašto uopšte slavimo taj 1.maj. U čast kojih radnika? I ovi što su ostali rintaju za crkavicu po 60 sati nedeljno. Neki rade i subotom. Rade za minimalac i nemaju nikakva prava. Toliko je fabrika uništeno, srušeno, privatizovano, pokradeno. Konkretno, u Kruševcu ne radi ni jedna. A nekada davno, bili smo jedan od industrijskih centara. Hehe. Kako je zanimljivo. Ljudi odlaze, mahom u inostranstvo. I tamo rintaju ali makar ne rade za crkavicu. I tako, svakog dana, kapitalizam pojede još jednog radnika, još jedno dete ostane gladno. Onda se to dete razboli od ko-zna-koje-bolesti i onda se organizuju masovne humanitarne akcije. Država nema kada time da se bavi, mora da proglasi još neki praznik. Jer plata nema ali pečenja će uvek biti, za vijek i vijekova! Trošiće se više nego što može da se zaradi, duplo više uglavnom. Jede se ono što ne može da se kupi i živi se od vazduha. Prodaje se magla i prevazilazi se kriza. Radnici svake godine slave svoj praznik a prosečnog prolaznika iz okoline Kruševca pitaćete šta se to dešava u centru našeg grada uoči prvog maja i on će vam reći nešto kao ''Jao, mnogo dobro bre brate. Neka bina, pa pevač, pa vatromet jedno 15 minuta najmanje, puno sveta, svi se smeju, kafići krcati, cene pristupačne. Kokice možeš da kupiš po sniženim cenama. Milina za decu! Žurka!''. E to je tragedija prvomajske idile i piknika koji uz nju ide. Nekolicina traži ono što joj pripada a ostatak ždere. To je jedan prvi maj u Srbiji. Ovi što traže, njih niko ništa ne pita. Bolje je i da ćute uostalom, zato što postoji mogućnost da ostanu i bez te crkavice ako progovore. I tako....Godina prodje, pečenje nikad. I obavezno- jedni jedu, drugi gledaju.






недеља, 27. април 2014.

Za sve neostvarene želje

Nedeljom uveče sam obično pod utiskom onoga što se desilo u subotu. Onda kada se nešto desi, of course. U poslednje vreme često subota bude baš lep dan, baš onako skroz fin dan kada mi sve ide i kad se neočekivano dobro provedem. Subota bude dan kada se smejem. Škole nema, obaveza nema, samo ja i sve ono što volim da radim kada sam sama ili okružena ljudima koji me ne poznaju tako dobro, koje ne poznajem tako dobro i koji me nikako ne mogu naljutiti ili iznervirati. U društvu takvih ljudi, novih ljudi, sve one želje, male i velike koje bih mesecima potiskivala isplivale bi na površinu i osećala bih se kao da mi je neko konačno, opet, otvorio bunar snova. Ove subote, već treće po redu koja je ostavila gomilu utisaka skrivenih ispod mog jastuka, po prvi put posle nekog vremena bila sam opuštena. Stvarno opuštena. Sto posto opuštena. Otvorio se taj bunar snova, zagolicao mi maštu, podsetio me na ono za čime čeznem već mesecima. Tako mi je palo napamet da ove nedelje, dok su te pozitivne vibracije u vazduhu, napišem odu svim onim željama koje sam poželela a nisu se ostvarile, svim onim snovima koje sam odsanjala na javi, svim tim pričama koje sam tako lepo zamislila i u svojoj glavi oblikovala, svim tim ljubavima koje se nisu desile i slučajnim prijateljstvima kojih nije bilo. Pišem odu svojoj mašti zato što je u časovima kada sam se osećala previše smušeno i razočarano, bila tu da mi pruži potporu. Hvala svim tim beskrajnim šetnjama kasno uveče kada sam zaželela da budeš tu, hvala svim tim časovima kojima sam se nadala, svim tim trenucima koje sam priželjkivala i hvala tebi što si mi dao povoda da se nadam. I za taj zagrljaj u prolazu, i za taj blesavi osmeh na licu i za svaku pesmu koju si mi pevušio onda kada nisi mogao da se setiš svog imena, onda kada ti se pogled gubio u daljini a ti se gubio u iluzijama. Pišem odu svakoj suboti u proteklih pet, šest ili sedam godina, odu svakoj onoj kojoj sam se radovala ali i onoj koja me je rastužila. Pišem i smejem se, smejem se i shvatam da ništa od onoga što zamislim ne može da se ostvari. Prihvatam to i udaram šamar svakoj od tih slatkih želja i nastavljam da čeznem. Čežnja je ono što ja jesam. Čežnja je ono što je uzidano u mene, u moj temelj. Čežnja je jedna od konstanti moga bića i dok god dišem mislim da ću da čeznem. Zvuči slatko i tako patetično. Ali jebi ga, tačno je.Čeznem za pravim ljudima, za iskrenim osmesima, za nežnim poljupcima, za toplim rečima i za tobom koga sam osmislila i odsanjala, tebe koji si plod moje lude mašte. Čeznem i nadam se, zato što jedino tako mora da bude.

уторак, 22. април 2014.

Svetski dan knjige

Danas slavimo svetski dan knjige svi mi koji volimo šuštanje stranica i miris papira. Pridružite se akciji kruševačkog udruženja Idejnet klub i objavite na društvenim mrežama: slike, citate, utiske. Šta danas čitate? Haštag je #danascitam. Živele knjige!

Rođendan planete Zemlje u bestragiji

Ne mogu da verujem svojim očima i svojim čulima. Četiri dana bez prestanka lije kiša, bestraga joj glava! Malo živnem, kiša mi udari šamarčinu, malo se oraspložim odgurnuvši hroničnu meteoropatsku depresiju  jednom rukom, vetar mi udari čvrgu. Duva, fijuče, skraćuje mi život. Ulica šarena, ljudi trče da se sklone od tog groznog pljuska- meni se čini da je proleće odavno došlo. Da li se varam? Danas ustajem iz kreveta, budi me Sunce. Sunce, ljudi, Sunce! Ta velika žuta lopta koja pluta u oblacima i kaže mi ''Helou! Stigao sam.''. Momentalno zaboravljam koliko se sve činilo usranim i blatnjavim protekle sedmice i smejem se. Kezim se onako od uva do uva i pitam se šta bih mogla danas da radim. Učenje isključujem, odmah. Danas je Dan planete Zemlje. Danas je dan za slavlje. Danas konačno osećam proleće. Danas nije vreme za učenje. Nema veze što ću za dva dana kukati da ništa nisam stigla. To je redovno stanje. Šetnja, da. Idem u šetnju. Neka ide učenje bestraga!

Sedim tako pored prozora u svojoj sobi i posmatram kišu kako pada, AGAIN, buljim u nebo- Sunce se ne da. Malo kaplje, malo sija lopta, orangutanski krici mi paraju uši tamo negde u nekoj petoj ulici, daleko od ove moje male ušuškane. Grupa majmuna demonstrira svoju odanost Partizanu. Joj, Zemljo, šta si dočekala! Pale se baklje u centru grada, urla se, pevaju se navijačke pesme, razbijači slave ili se zagrevaju za slavlje, među njima i dečkića od po dvanaestak godina, žalosno ih je posmatrati. 
Odmaram u hladu bašte nekog kafića u centru Kruševca, i tek što sam kafu naručila, osećam se kao da sam u Zoološkom vrtu. ''Sve bih ja to u Padinsku skelu da kopa krompir.'', trabunjam drugarici koja srče nes, tu tik do mene. Ona se smeje, sleže ramenima, odmahuje glavom, čudi se. Sve bismo mi to u Padinsku skelu. Slažemo se. Uvek se mi slažemo. Zemljo, kada bi ti samo znala kakve kreature i karikature hodaju ovde. Kad bi ti znala kako je svet uvrnut. Kako je svet neuravnotežen. Životinjsko carstvo svakog dana veće, najviše je majmuna. Da se razumemo, nemam ništa protiv majmuna. Imam protiv ljudi koji glume majmune. Ništa to nema smisla. ''Kad ti kažem, sve je sada preokrenuto, izvrnuto, izokrenuto naopačke, boli te kad vidiš u kakvom društvu živimo.'', nastavljam ja da trabunjam. Cokćem. Da ne kvarimo, lep je dan. Lep dan zaslužuje neke lepe priče. Smejemo se nas dve, kezimo se, slušamo lepu muziku i srčemo naše kafe. Sunčamo se malo, radujemo se proleću. Kod kuće nas čeka hrpa neobavljenog posla, ali ništa zato. Pričamo nas dve i dalje. Pričamo i u jednom trenutku ona kaže ''Kako je nekada lepo vreme bilo. Kako su naši živeli drugačije. Upropastila nas ova tehnologija, digitalizacija.''. Ja počinjem da se gubim u moru misli. Da li nas je upropastila tehnologija ili smo mi sami sebe upropastili? Koliko uopšte Internet može da nas upropasti? I svi ti masovni mediji. Čudo jedno. Svi kažu, ono vreme je bilo lepše. Mislim da i mi možemo da živimo kao oni onomad. Jedina razlika medju nama je to što su oni bili veći ljudi. Ne plastične lutke. Ne, nego baš onako živi stvorovi, onako skroz ljudi. Mi smo više glumci nego ljudi. Nama je bitan trend. Bitna nam je uniforma. Takmičenje. To je konstanta društva. Nisu naši bili nešto mnogo drugačiji od nas. Samo nisu bili toliko bolesni. Znali su da razlikuju kič i šund od kulture. Znali su da nisi bogat onoliko koliko krpica imaš, već onoliko koliko znaš, koliko želiš da saznaš. Bilo je normalno naći momka koji bi te izveo u pozorište, bioskop, u galeriju na neku lepu izložbu. Umetnost se cenila. Prava umetnost. Knjige su se čitale. One prave knjige, ne bestseleri. Bilo je sasvim okej da nekoga zavoliš zato što te je očarao svojim stavom. Niko te nije prozivao zato što si malo drugačiji od drugih. Bilo je sasvim normalno da od momka očekuješ da ima više od 50 reči u vokabularu i da sa njim deliš iste sisteme vrednosti- ne ove izvitoperene, današnje. Nisi riba ako se skineš. Nisi frajer ako voziš Mečku. Nisi, zato što je tada to bilo aut. Ne vredi ti ni fabrika Mercedesa ako nemaš mozak i ako si prazan. Ne vredi ti što si se skinula ako ne znaš dva padeža da ubodeš. Tražio se partner sa kojim si imao o nečemu da pričaš, ne onaj koga možeš lako da skineš. Sve se vrti oko toga ko će koga i ko će s kim, i to je ono po čemu se mi razlikujemo od naših starih. 

Lep je dan danas, rodjendan planete Zemlje, da ne kvarimo. Odlazim i hitam iza zgrade da vidim Stoleta. To je novi drugar, Coletova beba. Ostavio mi je u amanet, što bi rekli stari. Volimo se, mnogo se volimo. Dajem Stoletu koskice i on skače na mene. Gleda me onim smedjim okicama i raduje mi se. Isti Cole nekada. Zubići mu porasli, hoće da grize. Najviše voli moju trenerku- ona mu je ukusnija od svih koskica ovog sveta. Uhvatim ga nekako, on me njuška. Raduje mi se, kažem ja. Radujem se i ja njemu. Veći je čovek od svih ljudi koje znam. ''Stole, srećan ti Dan planete Zemlje!'', kažem ja njemu. On  me gleda nekako čudno, pita se šta trabunjam ponovo. Ja se smejem. Onako kao ludak. Lep je dan danas, da ne kvarimo. 

петак, 11. април 2014.

Ažuriraću se. Uskoro!

Koji beše ono dan danas? Petak rekla bih. Već treći usamljeni petak. Ništa se nije promenilo osim vremena. Prošle nedelje je bilo nekako šućmurasto, mučilo se i mučilo ali kiše nije bilo. Poštedela nas je. Bar nisam imala još jedan histerični napad koji ubodem svaki put kada se oblaci nadviju nad gradom. Strašno je biti meteoropata, ja kad vam kažem. 
I tako kažem, prošli petak je bio nekako otužan, nekako siv. Kiša nije padala ali to nije izmenilo boju. Onaj petak pre ovog otužnog bio je sunčan, neodoljivo savršen. Pleonazam. Kako god. Bio je to divan prolećni dan i činilo se da će veče biti isto takvo. Zvezde na nebu, čuje se graja poludele, pomahnitale dece iz komšiluka, već nekako zamišljam centar Kruševca i vidim da je pun ljudi. Uglavnom ovih mojih vršnjaka. Lujanju tako bez cilja, neki sa ciljem, uglavnom super raspoloženi- raduju se vikendu. Meni petak i vikend kao svaki drugi. I taj, i onaj posle njega i ovaj sad koji je došao nakon prethodnog. 
U poslednje vreme mi se vreme svelo na puko postojanje. Čini mi se da sedim tako i osećam kako minuti, sekunde, sati, čitavi dani i nedelje nečujno struje i prolaze, gube se, isto kao što se i ja gubim. Kada dodje ponedeljak pitam se gde mi je prošao vikend a kada dodje vikend pitam se gde mi je umakla nedelja. Jurim se sa njom, pokušavam da je stignem i ona me nekako uvek prevari. Uvek kraj dodje onda kada se ja naviknem na tu jednobraznost, kada shvatim da je počelo. I pre nego što ponovo počne ja već odustanem, dignem ruke od svog tog vremena utrošenog na razmišljanje, na rezonovanje, na blejanje u plafon, na gubljenje u nekim knjigama koje me samo više i više bacaju u razmišljanje, nepotrebno i uzaludno, jer čini mi se kako god da okrenem sve će mi ostati isto i tako besmisleno. 
''Biće bolje'', čini mi se mantra koju svakodnevno ponavljam nadajući se da će se nešto konačno promeniti, da će neko zaustaviti vreme, da ću se bar jedan minut, jednom mesečno, osećati kao normalna. Da makar jednom neću slušati priče o tome kako sam previše drugačija. Nije da sam pesimista, optimizam je moje drugo ime iako se to nekad ne čini tako. Ali eto, povremeno se osećam toliko staro i toliko nesposobno, povremeno kada pogledam svoju sliku. Pitam se, gde sam bila? Koliko je to vremena prošlo od kako sam prestala da budem onaj kreten od deteta koje je radije slagalo kocke nego igralo se sa ostalom dečurlijom u dvorištu? O čemu ja pričam. Sada sam još gora. Sada sklapam neki svoj paralelni univerzum kroz knjige koje čitam. Dok se druga deca zezaju u školskom dvorištu. Ja sedim i gutam te reči koje mi, ubedjena sam, nekad ne prijaju. Kad kad pomislim da sam nekim čudom prerano odrasla. I onda poželim da nije tako. U tim trenucima jedino zaželim da sam neka nezrela lujka koja joj je svrha življenja da se natakari na visoke štikle subotom uveče i izadje u centar grada da se pokaže. Neka koja traži koga će i kako će sledećeg. Neka koja ima spisak ljudi za koje je umislila da je vole, iako zna da niko očima ne može da je vidi. Povrh svega toga, i dalje tvrdi da je to tako zato što su ljudi ljubomorni na nju. Volela bih da imam mozak takve jadnice i da se jednostavno odmorim. 
Šta god da napišem, može jedino pogrešno da zvuči i pogrešno da se protumači. Ne može drugačije. To sam ja. Udaljena od ljudi, a opet tako zazidana u toj groznoj svakodnevici, sprečena da uredim SVOJ maleni svet, da bezbrižno živim u njemu. Nekada je bilo tako mnogo ljudi oko mene, sada ih nema. Volim ono "dogovorićemo se" i "videćemo se" u prolazu i kad god se sretnemo, jer odmah znam da to znači "videćemo se nekad, jednog dana, eventualno,možda, NIKAD." I uvek se mi vidimo- od jednog do drugog ''dogovorićemo se''. Sve ostane tako kako jeste. Otužno. Šućmurasto. Kao ovaj petak. Kao onaj prošli. Kao svaki u poslednje vreme. Otrabunjala sam svoje, sada odoh. Prijatno vam bilo!

недеља, 23. март 2014.

DANAS, JUČE I SUTRA; O vremenu; O bagri; O meni; Rezonovanja sve u svemu

Lažu oni koji su nekada izgovorili da ne moraš da budeš očajan da bi dobio inspiraciju. Lažu kao psi. Možda nisam očajna ali sam dovoljno ljuta, malo sam čak i razočarana, mnogo sam besna. Uostalom, o čemu ja pričam? Ne prodje mesec da se ja bar jednog dana ne osetim beskorisno i ostavljeno. Šta ću, takva sam.
Mnogo mi vremena treba da počnem da verujem ljudima, a eto, neki su se tako brzo smestili na moju listu dobrih prijatelja, i nije tako mnogo vremena prošlo a njihovo ime polako bledi. Otrcano je reći ''bledi''. Glupo je reći ''bledi'',zato što ne bledi ono samo nego ja uzmem olovku i precrtam ga. U poslednje vreme sam tako mnogo imena precrtala, prežvrljala, sa svim tim ljudima svršila i kontant prekinula. Zato što su bili baš dobri prijatelji. Baš, baš dobri. Kako nestadoše onda, pitam se?
Živim u 21.veku a 21.vek je vreme brzog života. Niko se ne osvrće iza sebe da vidi koliko je travčica nagazio, na koliko je pločnika pljunuo, koliko se kome zamerio na tom putu sranja i užasa, hoću reći životnom putu. I danas je danas, sutra će biti sutra, juče je možda bilo, kako je prošlo ne zna se niti se priseća, ali danas je danas a o sutra niko ne brine. U čitavom tom zamešateljstvu, ja se osećam pomalo čudno.
Kao kazaljka na satu, kao neki točak, svake godine u isto vreme, mene JUČE kontuzuje, DANAS rastuži a SUTRA razočara. Ta tri dobra drugara, jure me, organizuju hajku na mene i često učine da se ja ovako osećam.
A i ljudi. I njih smeštam u ove tri kategorije u zavisnosti od toga koliko je vremena prošlo od njihovog nestajanja iz mog DANAS. I tako se sve kod mene vrti oko vremena i oko činjenice da mi društvo životinja više prija nego društvo tih ljudi. Skoro su u ovom elitnom kraju Kruševca, mog rodnog grada koji je od skoro postao pravi kokošinjac, tom kraju za koji se govori da je stacište intelektualaca, velikih lekara, advokata, pametnih ljudi kojima je JUČE jednako DANAS a SUTRA je malo više nego JUČE (i tako svakog dana), tamo na toj Bagdali, u jednoj uličici koja je tako tiha i mirna i tako fina za život, pre nekih mesec, dva eventualno, otrovali mog najboljeg druga, mešanca pudlice i terijera, Congu, koga sam ja iz milošte prozvala Cole pošto je ime koji su mu dali vlasnici totalno nebulozno i zvuči ekscentrično. Ni sama ne znam koliko sam dugo plakala i više se i ne sećam onog perioda kada me je ćoše bolelo i za DANAS i za JUČE i za SUTRA. Nije bio moj i najviše je bio moj. I jurili smo se po dvorištu, i trčali u parku, i jeli smo u isto vreme, i igrali smo se ispred zgrade, i bilo je dovoljno da me on pogleda onim očima kao da hoće da mi kaže ''Hajde drugar, obećala si paštetu.'' Pa da ja budem super raspoložena i da šutnem u dupe to DANAS. Posle nekog vremena počeo je da mi se odaziva na ''Druže''. I eto tako, postadosmo mi nerazdvojni. Znala sam da nikad neće da mi okrene dupe kada mi nešto nije po volji. Baš naprotiv.
Od Coleta, mog najvernijeg zift crnog druga, počelo je ubijanje životinja po mom tako civilizovanom komšiluku, uglavnom pasa, uglavnom crnih. Tu i tamo neka mačka je stradala. Tada sam došla do zaključka da ne stanujem u elitnom  kraju nego u kraju bagre koja će u slučaju da ti neko baci bombu na terasu, samo tako mirno sedeti u svom dvorištu i posmatrati kako goriš i ti i ta tvoja terasa, za koju si jedva skrpio neke parice i uredio je za sedenje. Nema veze što si ti ofarbao ogradu, posadio cveće, postavio malu garnituru i ugnezdio se tu da posmatraš to isto cveće kako raste, nema ni veze što si se toliko mučio i dao te parice da je udesiš tako da bude najlepša terasa u kraju, ne šiša te niko, a to bi i trebalo da očekuješ pošto si i ogradu sam farbao dok je komšija od preko puta to posmatrao na svojoj osmatračnici i na pamet mu nije palo da toj devojčici treba neka malecna pomoć. I travu si sam kosio, i lišće si sam skupljao, i trn ti je ušao u nokat dok si sekao živu ogradu, i bombu su ti bacili, ali nema veze, bože moj, šta se tu može? Nije naša stvar, nije naš posao to. A posle toga ''Komšinice, možete li samo malo da utišate tu muziku?''.
Kažem ja ''Komšija, vrata su zatvorena, stvarno ne vidim kako vi to čujete. I onako ne izlazite na terasu i žaluzine ne dižete.''.
Kaže on meni ''Pa komšinice, možete zamisliti koliko se to čuje kada su vrata zatvorena. Koliko je to glasno... Ako biste samo bili ljubazni da...''.
A ja odgovaram ''Žao mi je komšija. Ne bih bila ljubazna.''. Ja zatvorim vrata, zavesu navučem i pojačam radio još malo u znak pozdrava. Sa bagrom jedino tako i možeš.
Coleta više nema, svi su kao o tome pričali par dana, i svima je bilo jako žao zato što je on bio naš ''verni čuvar, naš mili Conga'' ali svi gledaju samo da njihova pseta ne stradaju.  Niko prstom nije mrdnuo, niko ništa nije uradio. A Coleta nema. Mog druga nema i više nemam kome da dajem paštetu. Nemam koga da češljam, nemam s kim da jurim veverice. I to je tuga.

Baš skoro, desilo se da je DANAS došlo po svoje, sve muka, čemer i jad. Ljudi plaču oko mene, pitaju se zašto a ja se samo pitam dokle. Bolest. I uvek svaka pogodi nekoga od meni važnih ljudi. Ja ne plačem, ja se pitam gde mogu da nadjem motku da izubijam ovo DANAS i ono JUČE zato što ni ono nije nešto mnogo bolje od DANAS. O SUTRA ne mogu ni da mislim zato što je DANAS sjebalo stvar. Taman kad sam mislila da će oni ljudi sa liste da mi se nadju, ne da bi me tešili, nego samo da bi mi pomogli da vreme brže prodje, oni nestanu. Tako nekako ispare. Baš tad imaju MNOOOOOGOOOO obaveza, i tako se SVAŠTAAAA IZDEŠAVALO, Jaoj, kad bi samo znala ti Teodora šta se sve desilo! Kad ti kažem, veruj mi.
Ma verujem ti, bre, šta ti je. Zajebavali smo se do juče, danas imaš obaveze, nešto nemaš kad da me se setiš. Ma šta kažeš rodjeni? Nemaš kad? Okej je, sve je okej. Ponovo ću ja da se zajebavam ali tebe da zovem neću. Čekaj samo da te precrtam, za to imam vremena. Ajde, u stvari neću, samo ću malo da te zamaglim. Nisam ja tako zla, znam ja kako je super bilo dok smo se zajebavali. Ja to poštujem, nemam srca da te izbrišem. Nisam ja takva. Ja se uvek setim da te se setim, to je moj osnovni problem.

Džabe ti bilo. Coleta više nema.

понедељак, 30. децембар 2013.

Za sve što je bilo

Ovo je potpuno glupo i nepotrebno i nevažno i verujem da sam ja previše luda što ti uopšte bilo šta pišem, ali jednostavno sam shvatila da je previše onoga što sam htela da znaš ostalo neizrečeno, lebdeći u vazduhu i da me ti atomi svake prećutane reči polako stežu oko vrata i ne daju mi da dišem.  Sve te otrcane fraze- ''Nedostaješ mi.'', ''Volela bih da te vidim samo na kratko.'', ''Bilo bi lepo da popričamo malo, kao nekada.'', ''Da li i tebi fale oni naši beskonačni razgovori kao meni?'', ''Da li makar jednom pomisliš da je moglo da se završi na drugačiji način?'', stoje mi kao knedla u grlu i iako svesna da nema razloga da izgovaram bilo koju od ovih, sada toliko smešnih rečenica, imam potrebu da ti priznam neke stvari.  Prekršiću obećanje koje sam dala sebi, pregaziću preko ponosa koji toliko čuvam i rećiću ti da sam te lagala. Lagala sam te bezočno, bezobrazno, sve u želji da te povredim i nateram da poželiš da me nikada nisi ni upoznao. Lagala sam te u nadi da će meni da bude lakše, ali evo, sada, posle toliko vremena stigle su me te laži i polako ali sigurno cede me poput kakve otrcane krpe pune prašine i...sećanja.
Smeh i suze stopiše se u jedno i sada dok ti ovo pišem, ne brinem o sebi. Samo želim da olakšam i kažem ti koliko sam glupa bila i koliko nemam pravo da se ljutim na tebe. Ti si postupio kao i svaki drugi ko je imalo normalan: sakrio si sve one divne trenutke ispod jastuka, zajedno sa onim svežnjem vlasi moje kose koje su ONDA sasvim slučajno zalutale tu a ti rešio da ih sačuvaš kako bih uvek bila tu uz tebe, čak i kada nisam; i onaj privezak u obliku cvetića sa čitko ispisanim našim imenima i jednim ''forever''- zauvek, uvek i stalno- DA. Glupo je bilo što sam mislila da neće pući.
Zato ti i pišem: da skinem to sa ramena, taj kamen koji preti da se kao odron surva na mene, tu težinu iz duše i kajanje. Strašno kajanje. Glava kaže da je sve što sam učinila i rekla ispravno. Duša se ljuti- kaže: ''Uradila si to detinjasto. Ponela si  se kao derle. Kao nezrela klinka.''. Kako god da sam se ponela, priznaću ti nešto. Raskid sa tobom nije nešto najbolje što mi se desilo, kao što sam ti to nedavno kazala. Ne, nipošto. Raskid sa tobom bilo je nešto najteže što me je moglo snaći i od tog dana osećam kao da se deo mene otrgne svaki put kada čujem tvoje ime, vidim nešto što liči na tebe, čujem neki sličan glas, vidim neki iskren osmeh. Svaki put, jedan komadić tuge i dva komadića jada otkinu se od moje utrobe; obeleže mesto gde je nekad počivala sreća, udare iks na zamišljenoj mapi po kojoj sam nekad tragala za blagom. Mili moj i najdraži, nikada mi nije bilo teže da slažem. A eto, slagala sam te! Pretvarala sam se.
Ja sam prisebna, meni je bolje, ja sam našla nove kestene koji me budno posmatraju, ja sam našla nekog ko je bolji od tebe. Ne, nisam. To sam samo ja i to malo ponosa što čuvam, taj ponos koji nije dozvolio da ti pokažem koliko sam slaba i koliko bih volela da je drugačije. Tebi, nekome ko me je toliko puta video takvu- slabu, jadnu, uplakanu. Tebi, kojem sam nekada sve govorila i o našoj ljubavi ćutala kao o najvećoj tajni. Tebi, za kojeg sam mislila da me poznaje, tebi kome sam bila centar planete i Sunce univerzuma. Stvari se brzo preokrenu. Danas te imam, sutra te nemam. Čini mi se da blediš vremenom, ali ovih dana nekako su slike sve življe i jasnije. Ugledam neke jadnike koji se vole i u noći traže mir a onda se setim nas i pomislim koliko je glupo što su toliko srećni. Budalasta mala- misli da će on uvek biti tu za nju. E pa, neće. Isto kao što ti više nisi tu za mene. Uprkos obećanju. Uprkos svemu.
Priznaću ti još nešto! Onog trenutka mrzela sam te. Mogla sam sebe jasno čuti kako ti u lice to i kažem- da te mrzim. Najviše na svetu mrzim te i gadan si mi. Bio si mi gadan. Zato što si izabrao da povrediš mene, da štitiš nju. Zato što si u tom  trenutku pljunuo na svako ''Volim te'' i svako ''Nedostaješ mi'' mada su to samo fraze. Otrcane kao i ovo što ti pišem sada. Pljunuo si, razjebao me načisto, učinio da se osećam kao najveća glupača na celom svetu. Zato što sam slepo verovala u tvoje obećanje da ćeš mi pisati. Zato što sam odmahivala glavom na svako ''Neće ti se više javiti.'' Koje sam od tad čula sa svih strana. Ljudi su govorili a ja sam se ljutila. ''Nikada me ne bi izdao.'' Imala sam običaj da kažem. ''Ja njega poznajem.'', govorila sam. Možda ljude promeni bol, ko zna. Možda jednostavno reše da odagnaju tugu tako što će da puste izvor svih ružnih uspomena i osećanja da presuši. Polako i postepeno isušiće i sve suze koje su nekad proplakane, i tada će se naći neko, čija će bujica oduševljenja odagnati strah. Strah od ponovnog bola. Zato te razumem ali ti ne opraštam. Ne krivim te ali si me razočarao. Strašno si me razočarao. I mislim da to razočarenje nanosi više štete nego to što te više nemam.

Jedno te jedino nisam slagala. Ni sa kim nije kao sa tobom. Mislim da nikada neće ni da bude. Neke ljude voliš ceo život hteo to ili ne. Voliš ih i puštaš da te tuga pojede. Onda kad si sam, onda kad nema nikoga da vidi kako ridaš, plačeš, moliš za neku promenu, za kraj. Kraj beskorisne ljubavi, imaginarne ljubavi, izmišljene romanse, nečega neopipljivog. Takvo je ono naše bilo. Ali eto, ja te i dalje volim. Pišem ovo, gazim sopstvena obećanja i nadam se da nikada ovo neće dospeti u tvoje ruke, da nikada nećeš pročitati ovo, da ja to jednostavno neću poslati. Bez obzira na sve, znam da ću se kajati. Kajaću se što sam ti još jednom dopustila da vidiš koliko kopnim zbog nas iako je kako smo onomad konstatovali, prošlo ''dosta vremena''. Samo ti uživaj, budi srećan sa njom, a one vlasi kose baci! Ukoliko već nisi, baci ih! Pokidaj ih na sitne komadiće, spali ih, učini da nestanu. Sve moje, uništi i gledaj ispred sebe. Kao što to sada radiš. I zamoliću te nešto ma koliko mi to teško palo. Nemoj više da mi se javljaš. Nikada više nemoj da me se setiš. Zaboravi me skroz, prežvrljaj me kao najveću grešku koju si napravio u životu. Nikada više nemoj da mi se obratiš i nikada više nemoj da me zoveš. Ni sada a ni ubuduće. Ostavi me da pokušam da te izbacim iz glave. Pokidao si sve konce koje sam uzela u ruke. Sve što sam nevešto zakrpila, pocepao si ponovo onda kada si mi javio da si mi našao zamenu . Nemoj više to da radiš. Ne zanima me! Ne želim da znam! Ma koliko vremena da je prošlo. 

Странице